Jedne večeri 1908. godine, u divljim predjelima sjeverne Kalifornije, skupina radnika elektrifikacijske tvrtke stajala je uz potok i raspravljala o mjestu i načinu kako ga prijeći. Iznenada se pred njima pojavio potpuno gol Indijanac koji je glasno vičući i mašući kopljem potjerao skupinu neodlučnih radnika preko potoka.

Bio je to prvi susret s Ishijem, posljednjim Yahi Indijancem. Yahi, ili Južni Yana Indijanci, podskupina su Yana Indijanaca koji su živjeli u sjevernom dijelu Kalifornije kao lovci i ratnici.




Kad je 1849. godine započela kalifornijska zlatna groznica, na područje koje su naseljavali Yane nahrupili su s istoka brojni tragači za zlatom. Pridošlice su istrijebili Yane tijekom nekoliko sljedećih desetljeća. Posljednji veliki pokolj izvršen je 1872. godine kada ih je većina pobijena. Preživjeli, uglavnom žene, djeca i starci, povukli su se u nepregledne i skrovite predjele gdje su živjeli skrivajući se od bijelog čovjeka. S vremenom su novi naselje­nici zaboravili na njih i tek bi se rije­tko čulo o trago­vima Indijanaca, tako da je spomenuti prepad izazvao pravo zanimanje.





Dan nakon toga na isto je mjesto mala ekspedicija došla provjeriti vjerodostojnost iskaza radnika, jer se smatralo da su “divlji” Indijanci nestali iz tog kraja prije pola stoljeća. Dočekale su ih dvije strijele koje su proletjele pored njih, a u daljini su vidjeli dva muškarca kako bježe. Nedaleko od tog mjesta ­otkrili su njihovo malo skrovište u kojem su pronašli prestrašenu i nepokretnu staricu. Pokušali su joj se obratiti na španjolskom i par indijanskih jezika, ali ona nijedan nije razumjela. Tom su prilikom kao suvenire uzeli njihove lukove i strijele, kuhi­nj­sko posuđe, krznene kape, a iz ostave osušene losose i žireve – sve što je bilo potrebno za preživljavanje zime.

Kad su se sljedeći dan vratili, starice više nije bilo. Kasnije se saznalo da je to bila Ishijeva majka, a muškarci – Ishi i njegov ujak. Ubrzo nakon što su napustili skrovište koje su bijelci ­otkrili, Ishijeva majka je umrla, a zatim i ujak; Ishi je ostao sam na svijetu, nije bilo nikoga kome bi se obratio, s kim bi pričao, lovio, itd.

U međuvremenu, bijelci nisu ni čuli ni vidjeli tu malu skupinu Indijanaca sve do jednog jutra 1911. g. kad je u gradiću Orovilleu, udaljenom oko 50 km od mjesta na kojem su prvi put viđeni, pseći lavež u dvorištu klaonice otkrio šćućurenu priliku. Bio je to Ishi, jedini preživjeli Yahi. Izgubljenog i izgladnjelog, odveli su ga u gradski zatvor. Za Yahi Indijanca sve vezano uz bijelog čovjeka bila je smrt i Ishi je bio uvjeren da ga upravo to očekuje. U zatvoru nije ni jeo ni pio. Svaki pokušaj komunikacije, na više jezika, bio je bezuspješan, tako da su mislili da je potpuno divlji ili mentalno retardiran.

U novinama su osvanuli naslovi: Divlji Indijanac iz Orovillea, Izvorni divljak kamenog doba, i sl. Kada su vijesti iz Orovillea stigle u San Francisco, Alfred L. Kroeber, koji je utemeljio antropološki odsjek Sveučilišta Berkeley, i njegov suradnik Thomas T. Waterman spremno su iskori­stili ovu priliku. Naime, Kroeber je smatrao da je samo pitanje vremena kad će nestati tragovi izvorne američke kulture. Znanja o njihovim drevnim institucijama i tradicijama, očuvana od iskon­skih aboridžinskih vremena do dvadesetog stoljeća, mogla bi biti bogat rudnik za buduće etnologe i antropologe, zapisao je Kroeber u svom izviješću vezanom uz Yahi Indijanca.




S lijeva na desno: Sam Batwi, dr. A. L. Kroeber i Ishi.

Dr. Waterman je ­stigao u Oroville da ispita slučaj. Po­znavajući starosjedilačke dijalekte, bezuspješno je isprobavao jednog za drugim, sve dok nije izgovorio riječ siwini, istovremeno lupkajući po krevetu na kojem su sjedili. Na jeziku Yana siwini je značilo “bor”. Lice Indijanca iznenada se ozarilo. Ponavljajući riječ siwini, nasmiješio se i upitao: I nu ma Yaki – Jesi li ti Yahi? Uslijedilo je obostrano olakšanje: dr. Waterman pronašao je trag do jednog od izgubljenih indijanskih plemena Kalifornije, a Ishi prijatelja.

Put u San Francisco

Dr. Kroeber i dr. Waterman obrazložili su šerifu Orovillea da se žele pozabaviti Indijancem u znanstvene svrhe i da će ga dobro zbrinuti. Šerif je objeručke prihvatio prijedlog, odahnuvši što se elegantno riješio neobičnog slučaja. Budući da nije bilo formalnih op­tužbi, a Indijanac izgleda nije imao pritužbi, Waterman ga je odveo u San Francisco.

Ishi je stigao u sveučilišni kampus 4. rujna 1911. g., a mjesec dana nakon toga svečano je otvoren Antropološki muzej u kojem je dr. Kroeber, dire­ktor muzeja, Ishiju dodijelo udobnu sobicu. Tamo je Ishi postao predmet istraživanja i zadovoljno proživio posljednje godine svog života. Dr. Kroeber ga je i prozvao Ishi, dok je Ishi njega zvao “Big Chiep” [Chief]. Naime, na pitanje kako se zove, odgovarao je da nema imena jer nije bilo ljudi koji su mu mogli dati ime, ali su ga stariji zvali Ishi, što znači “snažan i uspravan”. Jezična barijera predstavljala je veliki problem u komunikaciji. Pleme Yana imalo je mnogo dijalekata koji su međusobno bili toliko različiti kao da ne pripadaju istoj skupini. U pomoć je pozvan Sam Batwi, jedan od najstarijih Indijanaca sjevernih Yana, koji je razumio i preveo dosta riječi jezika Yahija, te je postao Ishijev prevoditelj.





Tipična nastamba Yahija koju je Ishi izgradio za posjetitelje muzeja.





Lov na losose na Deer Creeku na izletu u Ishijev rodni kraj.

Ishija su zaposlili kao domara u muzeju, iako je on uglavnom pokazivao posjetiocima način života svoga plemena: izradu nastambi, lov, ribolov, streličarstvo, paljenje vatre pomoću trljanja štapova, itd. Ipak, najradije je izrađivao lukove i strijele, što ga je posebno zbližilo s dr. Saxtonom Popeom, liječnikom iz bolnice u neposrednoj blizini muzeja, a koji se živo zanimao za streličarstvo.


Ishijeva popularnost vrlo je brzo rasla. Novine u čitavoj zemlji pisale su o “posljednjem divljaku”, čovjeku netaknutu civilizacijom koji je iz kamenog zakoračio u moderno doba. Do dolaska među bijele ljude živio je gol pa su ga uspoređivali s Aboridžinima u trenutku dolaska Europljana na tlo Australije. Ljudi su ga dolazili vidjeti i proučavati; Ishiju to izgleda nije sme­talo – proučavao je i on njih! Neumorno je odgovarao na pitanja svih zainteresiranih o običajima i kulturi svog naroda, a sam je učio živjeti u svijetu nezamislivo različitom od onog koji je poznavao. Vrlo brzo je usvajao stvari modernog svijeta, a posebno je bio fa­sciniran brojem ljudi koje je vidio u San Franciscu.




Izgledom je ostavljao dojam četrdesetogodišnjaka, iako je vjerojatno bio bliže šezdesetima. Način života kojim je živio učinio ga je fizički jakim i mentalno budnim. Kroeber, Waterman i Pope, koji su s njim proveli najviše vremena, svjedoče da je bio povučen, ali bistar, vedre, blage i ugodne naravi, ljubazan, marljiv, strpljiv, pošten, pouzdan i dostojanstven. Svi koji su proveli neko vrijeme s Ishijem, iskreno su ga zavoljeli i nazivali se njegovim prijateljima. Dr. Pope je zapisao o Ishiju: Njegova prijaznost i stalno dobro raspoloženje učinili su ga omiljenim kod svih… Zavolio sam ga kao brata, a on je u meni vidio jednog od svojih sunarodnjaka. Zvao me Ku wi ili Šaman. Waterman ga je ovako opisao: On je imao urođenu obazrivost i pažljivost koja je finoćom nadilazila većinu one “civilizirane”. Ono što je posebno iznenađivalo u njegovom ponašanju je to da nije pokazivao ni najmanje gorčine prema bijelim ljudima koji su izvršili pokolj nad njegovim narodom.

Njegova životna filozofija i moral bili su daleko iznad morala većine ljudi s kojima se susreo u “modernom” svijetu. Znao je povijest i smisao svega u prirodi. Zabilježeno je preko pedeset Ishijevih pjesama i priča o duhovima prirode, životinjama i njihovim zgodama koje su snimljene ili zapisane, ali su nažalost ostale uglavnom neprevedene.

Bilo je pokušaja preobraćanja Ishija na kršćanstvo, ali on čini se nije mogao pojmiti osnovne koncepte strane mu religije. Način života njegova plemena preduboko se ukorijenio u njemu. Ishi je živio s prirodom, znao je govor životinja i bio izniman primjer lovca. Pomno se pripremao za lov koji je započinjao zorom nakon što bi se okupao u potoku, a završavao u podne. Nikada nije lovio kada je Sunce bilo u silaznoj putanji. Dr. Saxton Pope, koji ga je često pratio u lovu, rekao je da se Ishi s lukom u ruci pretvara u nešto lakše od zraka i tiše od snijega koji pada. Izvanredno je oponašao životinje i tako dovodio divljač sebi na odstrijel. Vrijeme mu nije ništa predstavljalo; strpljivo bi čekao pravi trenutak da ulovi životinju. Znao bi je promatrati i sat vremena, ali bi je na kraju redovito ulovio. Kad je jednom prilikom krenuo u lov s dr. Popeom, odjednom je stao. Na pitanje zašto su stali, odgovorio je da je plava šojka upravo razglasila na sve strane: “Evo dolaze ljudi!” Bio je uvjeren da nema smisla ići dalje, jer sve su životinje bile upozorene da do­lazi čovjek. Samo bi bijeli čovjek na­stavio lov u tim uvjetima.

Ono što je od Ishija naučio o streličarstvu, dr. Pope je objavio u svojoj knjizi Lov lukom i strijelom – priča posljednjeg Yana Indijanca.
Ishi pri izradi luka. Yahi luk imao je vrhunska svojstva i jedan je od najboljih lovnih lukova. Dr. Saxton Pope, bliski Ishijev prijatelj, strastveni streličar i lovac lukom i strijelom, ostavio nam je svjedočanstvo o tome u svojoj knjizi Lov lukom i strijelom - priča posljednjeg Yana Indijanca.




Ishi pri izradi luka.
Yahi luk imao je vrhunska svojstva i jedan je od najboljih lovnih lukova. Dr. Saxton Pope, bliski Ishijev prijatelj, strastveni streličar i lovac lukom i strijelom, ostavio nam je svjedočanstvo o tome u svojoj knjizi Lov lukom i strijelom – priča posljednjeg Yana Indijanca.
Odlazak posljednjeg Yahija

Ishi je s bijelcima živio nepunih pet godina. Treće godine po do­lasku u San Francisco, na nagovor Kroebera, Watermana i Popea posjetio je svoj rodni kraj Wowomopono tetna (Medvjeđe skrovište), gdje su zajedno kampirajući proveli mjesec dana. Ishi ih je učio loviti lukom i strijelom, kako loviti ribu na način Yahija, podignuti šator, kako sakupljati jestivo i ljekovito bilje te mnoge druge domorodačke vještine. Uvečer im je uz vatru pjevao pjesme svog naroda i učio Popeova jedanaestogodišnjeg sina kružnom plesu Yahija. Ovo je kampiranje bilo neprocjenjivo vrije­dno iskustvo kako za Ishijeve prijatelje oso­bno, tako i za njihove antropološke studije. Kao da su se vratili u prošlost i zamolili čovjeka iz nekog drugog vremena da im pokaže kako se nekada davno živjelo… Kroeber je uslikao stotine fotografija koje se čuvaju u arhivima Sveučilišta Berkeley.

Sam Ishi je uživao u lovu i kupa­nju u potocima svog djetinjstva, ali ipak nije htio tamo ostati. Njegova zemlja bila je puna duhova umrlih predaka, a s vremenom mu se i svidio život s bijelcima. No, kako nije imao nasljeđeni ili stečeni imunitet na bolesti bijelaca, često je pobolijevao. Kad se otkrilo da boluje od tuberkuloze, njegovi su ga prijatelji kanili poslati na zrak koji bi bolje pogodovao njegovom zdrav­stvenom stanju, no bolest je galopirala i za par mjeseci je skončao – u ožujku 1916. godine. Nije se bojao smrti, preminuo je dostojanstveno i mirno, prema običaju svog naroda. Kremiran je zajedno sa svojim najdražim stvarima.

Ishijeva je priča bila već gotovo izblijedila iz sjećanja kad je 1961. g. žena Alfreda Kroebera napisala knjigu pod nazivom Ishi u dva svijeta: biografija posljednjeg divljeg Indijanca u Sjevernoj Americi. U njoj je otkrila da su Ishijevi bijeli prijatelji zahvaljujući Ishiju saznali o nestaloj kulturi naroda Yahi, ali da je na njih ipak najdublji dojam ostavila njegova plemenita čovječnost.




Dr. Saxton Pope je povodom Ishijeve smrti rekao: …I tako, stoički i bez straha, otišao je posljednji divlji američki Indijanac. On je zatvorio jedno poglavlje u povijesti. Gledao je na nas kao na visoko razvijenu djecu, inteligentnu, ali ne i mudru. Znali smo mnoge stvari i mnogo toga što je neispravno, on je poznavao prirodu koja je uvijek istinita. Imao je kvalitete karaktera koje su vječne. Bio je ljubazan, hrabar i samozatajan i iako mu je sve oduzeto, nije imao gorčine u svom srcu. Imao je dušu djeteta, um filozofa.

Nije imao riječ za ‘zbogom’, samo: Ja idem, ti ostaješ. Otišao je i sada lovi zajedno sa svojim narodom…

Autor: Marko Perutović
nova-akropola.com/covjek-i-svijet/antrop...dnji-yahi-indijanac/